pas kog su vlasnici izbacili iz automobila – u to se na kraju pretvorio Bordi, do juče najslađe, malo naborano štene. Priču koju nam šalje crnogorsko NVO „sPas“ odlučili smo da prenesemo u celosti, jer ispričana iz prvog lica, tačnije Bordijevog ugla dobila je na svojoj težini.
„Ja sam Bordi – bordoška doga, star 2 do 3 godine. Bio sam malo naborano štene kad me je porodica kupila i dovela u svoj dom. Igrali su se sa mnom, spavao sam u njihovom krevetu. Svakog dana su me vodili u kilometarske šetnje, kupovali mi igračke i slatkiše, deca su me gnjavila i vodila svuda sa sobom, a ja sam uživao u njihovoj ljubavi.
Rastao sam, a njihovo interesovanje za mene sa smanjivalo. Oduševljeno mahanje repom zamenilo je tiho cviljenje kada dođu kući. Dok i to nije prestalo.
Nisam lajao, jer su me grdili kada lajem. Nisam tražio da mi bacaju loptu, jer nisu željeli da im smetam. Jeo sam svoje granule, umesto nekad pažljivo kuvanog ručka. I zajedno sa njima gutao sam tugu.
Čekao sam znak, neku komandu koju bih mogao da poslušam pa da me oni opet zavole.
Negde uzput sam se i razboleo. Slinio sam i imao sam temperaturu. Kad god su deca bila bolesna, dobijala bi poseban krevet i ručak u krevetu i mnogo igračaka i mnogo ljubavi. Nadao sam, sada kad sam i ja bolestan, da će me možda opet zavoleti, da će me pustiti u krevet i maziti po glavi dok se ne oporavim.
Mahao sam repom kad su me vodili kod veterinara. Bio sam miran na stolu, nisam ni trepnuo dok su mi vadili krv. Ustanovili su štenećak, bolest koja se dugo i teško leči. Radovao sam se, uveren da se vraćaju dani u kojima sam spavao u krevetu, voljen i zaštićen.
Zamišljajući srećnije dane, oduševljeno sam istrčao iz kola kada smo stali i pojurio za bačenom loptom, srećan što smo opet na starom, što je opet sve kao što je bilo. Oduševljenje je zamenilo nevericu kad sam shvatio da nemam kome da je vratim, da su otišli… Senka automobila nestajala je u daljini a ja sam ostao sam. Postao sam pas kog su vlasnici izbacili iz automobila!
Bio sam gladan i žedan, ali nisam umeo da nađem hranu i vodu. Buve i krpelji, kao i teška bolest, oduzimali su mi snagu. Stvorile su mi se žive rane po telu. Ne znam koliko dugo sam tako lutao, trčeći za svakim kolima uveren da su me slučajno zaboravili, da su se vratili po mene. Nisu se vraćali…
Umesto njih jednog dana pojavile su se dve devojke. Prišle su mi bojažljivo, a ja sam se smejao, srećan što je neko došao, bilo ko.
Jedna je stavila pred mene činiju sa vodom. Čini mi se da sam pio satima. Ušle su u kola i ja sam pošao sa njima. Ne volim automobile, ali nisam želio da opet ostanem sam. Odvele su me kod veterinara, ustanovile da imam štenećak, ali ne i lajšmaniju i da su rane reakcija na parazite, koja se lako može izlečiti.
I sada sam kod svojih sPasioca, opet okružen ljubavlju. Pijem jake antibiotike za štenećak i jedem jaku hranu. Mažu mi rane nekim sredstvom i već osećam olakšanje.
Obećali su mi da ću da ozdravim i da će mi naći dom. Molim vas, delite moju priču, moje lečenje je skupo, kao i hrana koju jedam, a oni ne mogu sam…“
Kao što smo vam rekli na početku ove priče – pas kog su vlasnici izbacili iz automobila je u našim očima heroj, jer je preživeo sva nedaća. O njemu sada brinu drugari iz „sPas“-a, a ukoliko želite jednog – kako kažu – predivnog ljubimca, javite se njima na zvaničnoj Facebook stranici NVO SPAS.
U svakom slučaju podelite priču, možda s ebaš među vašim prijateljima krije njegov potencijalni novi vlasnik. I naravno, podelite da svi znaju koliko psi pate kada ih vlasnici ostave!
Foto: Privatna arhiva
Da li je pas našao dom?
Javljamo vam cim kontaktiramo Spas
Da li je pas našao dom i ako nije kako mogu doći do njega?
Cekamo jednog potencijalnog udomitelja. Za sve informacije javite nam se na starici https://www.facebook.com/nvospas?fref=ts